Memorija (Memory)

Hardver PC računara » Memorija

Za rad PC računara neophodna je memorija pošto se u njoj tokom rada smeštaju programi koji se izvršavaju, kao i podaci koji se tim programima obrađuju.

Osnovna jedinica za veličinu memorije je bajt.
U jedan bajt memorije, koji sadrži osam bita, može da se smesti jedan ASCII karakter.
U PC računarima se koriste memorije veoma velikog kapaciteta, pa je bajt suviše mala i nepraktična jedinica. Umesto nje se češće koriste kilobajt (kB) i megabajt (MB), pri čemu je: 1kB = 1024B i 1MB = 1024kB = 1024 x 1024B = 1048576B.

U PC računarima se koristi nekoliko vrsta memorije.
Osnovna podela memorije je na:

  • ROM (Read Only Memory) – memorija koja može samo da se očitava i
  • RAM (Random Access Memory) – memorija sa proizvoljnim pristupom, u koju podaci mogu da se i
  • upisuju i iz koje mogu da se i očitavaju.

ROM MEMORIJA (Read only memory)

ROM memorija je takva da kada se podaci jednom u nju upišu, oni se ne mogu menjati (brisati stari i upisivati novi), već se mogu iz nje samo očitavati.

Vrlo važna osobina ROM memorije je ta da kada se isključi napajanje računara, ona zadržava podatke upisane u njoj, bez obzira koliko dugo nema napona za napajanje. Zahvaljujući ovoj osobini ROM memorije
moguće je i startovanje računara po uključenju napajanja.Naime, proizvođač matične ploče uvek smešta na nju jedan čip sa ROM memorijom u kojoj se pored ostalog nalazi i startni program, na čiji početak se po uključenju napajanja upučuje mikroprocesor. Startni program se ne može smestiti u RAM memoriju, pošto je po uključenju napajanja ona prazna. Zato mikroprocesor uvek kreće od memorijske adrese u ROM memoriji na kojoj je smeštan početak startnog programa, počne njegovo izvršavanje, pa onda već prema upisanom programu poziva i ostale programe koji omogućavaju testiranje ispravnosti pojedinih komponenti računara (POST – Power On Self Test), zatim podešavanje i definisanje tipova priključenih elemenata računara (Setup) i na kraju poziva but (Boot) instrukcije koje započinju učitavanje operativnog sistema instaliranog na računaru.

Pored ovih programa u ROM memoriji se nalaze i BIOS (Basic Input Output System) programi koji upravljaju raznim hardverskim komponentama u PC računaru, tako što prestavljaju vezu između tih komponenata i operativnog sistema.

Tokom razvoja PC računara ROM memorija je prošla kroz nekoliko faza.

ROM

U prvoj fazi su se koristili ROM čipovi u koje su u fabrici prilikom proizvonje, jednom za uvek upisani podaci i nije postojala nikakva mogućnost da se oni promene.

PROM

Posle toga su se pojavili PROM (Programmable ROM) čipovi koji se proizvode prazni, pa se zatim jednom isprogramiraju i više se ne mogu obrisati (obično od strane proizvođača same ploče).

EPROM

Sledeća faza su EPROM (Erasable Programmable ROM) čipovi koji su se programirali u posebnim uređajima (EPROM programatorima), ali čiji se sadržaj mogao obrisati dužim izlaganjem jakoj ultravioletnoj svetlosti. Ova vrsta čipova se lako prepoznaje po okruglom otvoru na sredini čipa, koji je pokriven kvarcnim staklom. Kroz taj otvor je omogućen prolaz ultravioletne svetlosti kojom se briše sadržaj čipa. Takvi čipovi sa obrisanim sadržajem su se mogli ponovo programirati u EPROM programatorima, što je stvorilo mogućnost za eventualna poboljšanja BIOS-a smeštenog u njima.

EEPROM

Najnovija vrsta ROM memorije koja se danas i najčešće primenjuje jesu EEPROM (Electrically Erasable Programable ROM) čipovi kod kojih je mogućnost promene podataka još više olakšana, pošto se za brisanje ne koristi ultravioletna svetlost, već posebno definisani električni signali koji se dovode na čip.

Kada se sadržaj čipa obriše tim signalima, čip se onda lako može ponovo isprogramirati. Ceo proces brisanja i ponovnog programiranja se obavlja bez vađenja čipa sa matične ploče. Postoje namenski pravljeni programi kojima se može obrisati stari sadržaj EEPROM čipova i zatim upisati novi sadržaj.

Drugi naziv za EEPROM memoriju je i fleš (flash) memorija. Nažalost, ovu mogućnost lakog brisanja sadržaja EEPROM memorije koriste autori raznih virusa, pa je moguće da se dejstvom virusa obriše BIOS program i time matična ploča učini neupotrebljivom. Proizvođači tome pokušavaju da doskoče uvođenjem takozvanog Dual BIOS sistema, gde postoje dva identična EEPROM čipa, tako da ako jedan pretrpi bilo kakvo oštećenje, drugi preuzima kontrolu nad računarom i omogućava povratak oštećenih podataka na prvi čip.


RAM MEMORIJA (Random-access memory)

Osobina RAM memorije je da se svakom njenom bajtu može slobodno pristupiti nezavisno od prethodne memorijske lokacije, s tim da se u nju podaci mogu i upisivati i očitavati iz nje.
Svakim upisom podatka u neku lokaciju, njen prethodni sadržaj se automatski gubi.

Druga važna osobina RAM memorije je da ona podatke koji se u njoj nalaze zadržava (čuva) samo dok postoji napon napajanja na njoj. Čim nestane napona napajanja, kompletan sadržaj memorije se gubi i prilikom ponovnog dolaska napona napajanja (pri sledećem uključenju računara) ona je potuno prazna.

Zbog ovakvih osobina RAM memorija je veoma pogodna za izvršavanje programa i obradu podataka.
Zato se programi i podaci učitavaju u RAM memoriju (obično sa hard diska) i tu ih koristi mikroprocesor izvršavajući učitane programe i njima obrađuje dobijene podatke. On to može da radi samo u ovoj memoriji pa se zato RAM memorija obično naziva i radna memorija.

Prema načinu izrade RAM memorija se deli na dve osnovne vrste:

  • statički RAM (SRAM) i
  • dinamički RAM (DRAM).

Statički RAM

Memorijski elementi kod statičkog RAM-a su napravljeni korišćenjem flip-flopova, pa zahvaljujući tome, kada se neki podatak upiše u njih, on ostaje nepromenjen sve do sledećeg upisa u istu lokaciju ili do isključenja napona napajanja.

Dinamički RAM

Za razliku od SRAM-a, memorijski elementi kod dinamičkog RAM-a su napravljeni od minijaturnih kondenzatora, koji vremenom gube svoje naelektrisanje, pa je neophodno povremeno obnavljanje upisanih podatka. To obnavljanje se obavlja svakih nekoliko milisekundi, a taj proces se naziva osvežavanjem.

Kao posledica različitih tehnologija proizvodnje SRAM i DRAM memorije imaju i različite karakteristike.
SRAM memorija je skuplja za proizvodnju, na određenu površinu se može postaviti ograničena količina memorije, ali je zato veoma brza, to jest proces upisivanja u nju i učitavanja iz nje se brzo obavlja.

DRAM memorija je jeftinija, na određenu površinu se može smestiti mnogo veća količina memorije, ali je zato i desetak puta sporija od SRAM memorije. U PC računarima se koriste i statička i dinamička RAM memorija.

Dinamička memorija se koristi kao glavna radna memorija. U nju se učitavaju programi koje računar treba
da izvršava, kao i podaci koji se tim programima obrađuju.
Kako je vreme pristupa memorijskim lokcijama u dinamičkoj memoriji znato duže od brzine kojom mikroprocesor može da obradi dobijene podatke iz memorije, zaključuje se da će mikroprocesor gubiti mnogo vremena čekajući da dobije potrebne podatke iz memorije, što bi dovelo do velikog usporenja rada računara. Da bi se to sprečilo, između glavne radne memorije koja je realizovana kao dinamički RAM i mikroprocesora se postavlja manja količina znatno brže statičke RAM memorije.
Ova memorija se naziva keš memorijom.

Na matičnim pločama u okviru čip seta postoji i memorijski kontroler, koji pored ostalih poslova koje obavlja, na osnovu podatka koje je mikroprocesor zatražio, predviđa koji će sledeći podaci biti potrebni mikroprocesoru, pa ih iz spore dinamičke memorije unapred prenosi u brzu statičku memoriju. Kada sada procesor zatraži sledeće podatke, ako se oni već nalaze u keš (statičkoj) memoriji, on će ih dobiti mnogo
brže nego da je morao čekati da stignu iz dinamičke memorije.
Na taj način se znatno ubrzava rad računara, pošto se postiže maksimalno usklađivanje brzina mikroprocesora i memorije.

Drugi uzrok povećanja brzine računara pomoću keš memorije je činjenica da prilikom upisa u memoriju, mikroprocesor mnogo brže preda podatke keš memoriji nego što bi to bio slučaj sa radnom memorijom.
Kada se podaci koje mikroprocesor treba da upiše u radnu memoriju, brzo prebace u keš memoriju, procesor može da nastavi sa nekim drugim poslom, a memorijski kontroler će podatatke iz keš memorije poslati u radnu memoriju. Naravno, memorijski kontroler ne može uvek pouzdano da predvidi koji će podaci uskoro biti potrebni mikroprocesoru, pa u slučaju pogrešne pretpostavke dolazi do usporenja rada računara, zbog toga što se podaci isporučuju mikroprocesoru iz spore dinamičke memorije.
Od kvaliteta (preciznosti predviđanja) memorijskog kontrolera zavisi u velikoj meri i prosečna brzina rada
računara.
To je ujedno i objašnjenje zašto različite matične ploče sa istim mikroprocesorima i istom količinom memorije, mogu imati prilično različite brzinske karakteristike.
Ranije je keš memorija bila smeštena na matičnoj ploči u vidu čipova postavljenih u odgovarajuća podnožja, ili u vidu malih kartica, dok se danas keš memorija po pravilu nalazi ugrađena u sam mikroprocesor, što još više poboljšava performanse račuanra.
Pri tome postoje čak dva nivoa keš memorije.

Prvi nivo, takozvani L1 nivo je relativno mali i on se nalazi u okviru samog jezgra mikroprocesora i radi na njegovom unutrašnjem taktu. On obično ima dva odvojena dela. U jednom se smeštaju instrukcije koje bi procesor trebao da izvrši, a u drugom podaci koje bi trebao da obradi.

Drugi nivo keš memorije (L2 nivo) ima znatno veću količinu memorije, smešten je u ulazno-izlaznom delu mikroprocesora, i zavisno od konstrukcije samog mikroprocesora može da radi i sa manjom učestanosti takta.

U PC računarima postoji još jedan tip memorije koji po svojoj prirodi spada u RAM memoriju, ali se praktično koristi kao neka vrsta ROM memorije, kojoj se sadržaj može povremeno menjati.
To je takozvana CMOS memorija ili CMOS RAM.
U ovu memoriju se smeštaju podešavanja pojedinih komponenata računara, koje korisnik može da izabere prilikom uključenja računara. Da ne bi bilo potrebno prilikom svakog uključenja račnara ponovo podešavati iste parametre, koristi se CMOS memorija koja i posle isključenja račnara zadržava svoj sadržaj zahvaljujući maloj bateriji koja se nalazi montirana na matičnoj ploči. Ta baterija omogućava da CMOS RAM zadrži svoj sadržaj veoma dugo i posle isključenja računara, pošto je potrošnja ovog tipa memorije minimalna. Prema tome, podešavanja koje korisnik računara obavlja korišćenjem Setapa se smeštaju u CMOS RAM, gde se čuvaju, s tim da se mogu vrlo lako po potrebi promeniti.

Kao radna memorija u PC računarima se, kao što je već rečeno, koristi dinamička RAM memorija.

Tokom razvoja PC računara, promenilo se nekoliko generacija ovog tipa memorije.
U početku je memorija bila u obliku čipova koji su bili zalemljeni na štampanu ploču, ili su postavljani u odgovarajuća podnožja.
Ubrzo sa porastom potrebne količine memorije, ovakav način realizacije radne memorije je postao jako nepraktičan jer je zahtevao veliki prostor na matičnoj ploči.
Zato se prešlo na korišćenje memorijskih modula, malih štampanih pločica na kojima su bili zaljemljeni memorijski čipovi. Moduli na donjoj ivici imaju ivični konektor koji ulazi u za to predviđen konektor na matičnoj ploči nazvan memorijski slot.

Prvi memoriski moduli moduli su imali 30, a ubrzo i 72 pina na ivičnom konektoru.

SIMM moduli

To su takozvani SIMM moduli (Single In-line Memory Module).
Takvo ime dolazi od toga što su pinovi na ivičnom konektoru koji se nalaze jedan iznad drugog bili električki kratko spojeni (povezani), tako da su zajedno predstavljali samo po jedan pin, odnosno duž ivičnog konektora postoji samo jedan niz kontakata.

Kod prvih Pentijum računara moralo se postavljati paran broj SIMM modula od 72 pina, pošto su oni 32 bitni, a Pentijum procesori imaju 64 bitnu magistralu podataka. Kapacite SIMM modula se kretao od 256 kB do 16 MB (moduli sa 30 pina), odnosno 1 do 128 MB (moduli sa 72 pina).
Postoji nekoliko generacija SIMM modula (FPM, EDO), koje su promenama u organizaciji pristupa memoriji omogućavali veće brzine memorije, a time i brži rad računara.

DIMM moduli

Zatim su se pojavili DIMM moduli (Dual In-line Memory Module).
Kod njih ne postoji direktna električna veza između pinova koji se nalaze jedan iznad drugog na ivičnom konektoru, tako da duž samog konektora postoje dva reda kontakata.
Ukupan broj kontakata na modulu iznosi 168.

Kod DIMM memorijkih modula se koristi tehnologija SDRAM (Syncronous Dynamic RAM), kod koje memorija radi sinhrono sa brzinom sistemske magistrale matične ploče. Ovi moduli su bili 64 bitni, tako da je bilo dovoljno postaviti samo jedan modul na matičnu ploču Pentijum računara da bi on radio.
Izgled jednog ovakvog memorijskog modula je
prikazan na slici.

Memorija

Kao što se sa te slike vidi, SDRAM memorijski moduli imaju po dva udubljenja duž ivi;nog konektora.
Ta udubljenja se prilikom postavljanja modula na matičnu ploču, postavljaju prema odgovarajućim ispupčenjima na memorijskom slotu, tako da je osigurano ispravno postavljanje modula u slot, to jest ne može se pogrešno okrenuti modul.

Takođe je položaj udubljenja određivao i tehnološku generaciju modula (napon napajanja, korišćeni baferi ili ne i tako dalje). Najrasprostranjeniji SDRAM moduli se napajaju naponom +3,3 V. Moduli mogu da sadrže integrisana kola samo sa jedne strane pločice ili sa obe njene strane.
Zato se razlikuju jednostrani i dvostrani moduli, a samim tim i maksimalni memorijski kapaciteti, koji iznose od 32 do 256 MB. Na prethodnoj slici se pored osam memorijskih čipova vidi i jedan mali čip.
To je takozvani SPD (Serial Presence Detect) čip. To je mala fleš memorija u kojoj je proizvođač modula upisao podatke o njegovim karakteristikama. Podatke iz ove memorije koristi Setap program prilikom konfigurisanja računara, da automatski podesi parametre koji odgovaraju primenjenom memorijskom modulu.

Danas se gotovo isključivo koriste DDR SDRAM (Double Data Rate Synchrounus DRAM) memorijski moduli ili kraće DDR moduli.

DDRMemorija

Principska razlika između običnih i DDR modula je u tome što obični moduli obavljaju jednu operaciju tokom jednog takt impulsa. DDR moduli tokom jednog takt impulsa obave dve operacije, pošto koriste obe ivice takt impulsa (i uzlaznu i silaznu), što teoretski omogućuje dvostruko brži rad.
DDR moduli imaju ukupno 184 pina i jedno udubljenje koje osigurava ispravnu orijentaciju modula šrilikom njegovog postavljanja u memorijski slot na matičnoj ploči. Napajaju se naponom od +2,5 V koji se dobija posebnim regulatorom napona na matičnoj ploči. Na prethodnoj slici je prikazan izgled jednog DDR SDRAM memorijskog modula.

Kapaciteti DDR memorijskih modula se kreću od 64 MB do 1 GB. Stalna potreba za sve većom brzinom pristupa memoriji dovodi do novih memorijskih arhitektura. Bolje današnje matične ploče koristeći DDR module, koriste takozvani dvokanalni pristup memoriji.
Kod ovakvog rešenja memorijski kontroler u okviru čip seta ima dva kanala po kojima može istovremeno da pristupa do dva bloka memorije. Time se postiže veći propusni opseg, a time i brži rad memorije.
Da bi ovaj režim bio moguć , moraju se memorijski moduli postavljati u parovima, dakle na matičnoj ploči mora biti 2, 4, 6 ili čak do 8 memorijskih modula. Memorijski moduli u okviru jednog para moraju imati jednake karakteristike.

Pored uobičajene DDR memorije koja je danas u najširoj upotrebi, pojavljuje se i njena nova varijanta, nazvana DDR2 memorija. Za razliku od DDR memorijskih modula, koji se napajaju naponom od 2,5V i imaju 184 izvoda (pinova), DDR2 memorijski moduli se napajaju naponom od 1,8V (dobija se posebnim regulatorom napona na matičnoj ploči) i imaju 240 izvoda (pinova).
Iz ovih podataka se vidi da DDR2 i DDR memorijski moduli nisu međusobno kompatibilni, pa se prema tome i ne mogu zamenjivati jedan drugim.
Suštinska razlika između DDR i DDR2 memorije je u arhitekturi memorijskih čipova, koja kod DDR2 čipova omogućava veću stabilnost signala podataka, što daje mogućnost za više učestanosti radnog takta, a time i za veći propusni opseg, odnosno brži rad. Takođe je kod DDR2 memorijskih modula potrošnja električne energije skoro za 30% manja nego kod DDR modula.

Izvor :M. Milosavljević, M. Milić & rand0m


Add a New Comment
or Sign in as Wikidot user
(will not be published)
- +
Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under GNU Free Documentation License.